Piše: Lana Supina, 4.e
„Sve što živi ožiljak ima“ pjesma je Sergeja Jesenjina jednog od najvećih pisaca ruskog imažinizma. Već u samom naslovu dobivamo dojam da pjesma nosi duboku životnu poruku. Dok čitam pjesmu prolaze me trnci i spoznajem glavnu misao pjesnika, a ta je da nitko ne može proći kroz život, a da ne bude obilježen bolom, patnjom, mukom ili gubitkom. Nije bitno koliko je život lagan ili perfektan, nitko ne može pobjeći trnju na putu života.
Ožiljak u pjesmi simbol je svega onoga što nas je povrijedilo, ali i svega što nas je oblikovalo u osobu koja smo danas. On nikad neće nestati. Uvijek će ostati vidljiv i osjetljiv na naš dodir i drugo trnje koje će ga ponovno bosti dok opet ne prokrvari, dok opet ne bude otvorena rana koja se boji svakoga i svačijih riječi i djela. Jesenjin u svojim stihovima često povezuje čovjekovu sudbinu s prirodom. Tako i ovdje pokazuje da je patnja opća i univerzalna tj. da nije vezana samo za čovjeka, već i za cijeli svijet oko njega. Sve što živi prolazi kroz promjene, biva ranjeno i nosi tragove prošlosti na sebi. Na taj način pjesnik širi smisao ožiljka pretvarajući ga u znak samog života. Nitko ne zaslužuje hodati kroz trnovit put, ali sve što nas povrijedi čini nas snažnima. Svaki ožiljak uvijek će biti vidljiv na nama, na našim riječima i djelima. Kroz put mi učimo kako sazrjeti i polako ožiljci nestaju jer je bol dio našeg života, ali ne kod svakoga. Mi svoj put možemo ublažiti s cvjetajućim ružama, no nažalost, nije tako svima. Za neke će put života biti pun trnja i demona koji će dati sve od sebe da unište ljubav, prijateljstvo i dobrotu ruža ostavljajući otvorenu ranu koja će na tren malo zacijeliti te još jače zaboljeti kada ju trn ponovno poreže. Dijeliti svoje rane sa nekim nikad nije lagano. Dok on ima zacijeljeni mali ožiljak života, netko je ispunjen crvenim otvorenim ranama koje peku i bole. I tu kreću riječi. One odvratne, osuđujuće riječi: „Kako možemo to raditi sebi? Zar nije sramota kada netko vidi te ožiljke?“ Zašto bi bila sramota? Preživjela sam sve što je život bacio na mene. Svaku riječ, udarac, odguraj i iživljavanje. Puna sam ožiljaka svog života, ali sam ponosna jer živim i borim se protiv toga na svoj način. Upravo nam i to i sam pjesnik govori, da budemo ponosni jer smo izdržali svaki trn. Također, Jesenjin nas podsjeća da nitko ne treba patiti sam. Mi smo ljudi osjećajna bića i to je ono što nas povezuje.
Na kraju sama pjesma nije samo tužna misao o boli, već i poruka o izdržljivosti. Ona nam govori da život, unatoč svim ranama i gubitcima, vrijedi živjeti jer svaki ožiljak svjedoči o tome da smo prošli kroz teškoće i nastavili dalje. Iako trnje na putu želi da padnemo, ne treba odustajati jer je život vrijedan i lijep kao tisuću ruža koja će ga zacijeliti i dati mu snagu za dalje jer „Sve što živi ožiljak ima.“
Izvor slike: