Povodom Svjetskog dana poezije u našoj je školi održan literarni natječaj ˝Zlatno pero škole˝, koji je organizirala profesorica Hrvatskoga jezika Petra Iveković. Učenici su imali priliku izraziti svoje misli i osjećaje kroz stihove slobodne tematike, a pristigle pjesme pokazale su kako poezija živi među mladima.
U školi su 7.4. 2026. svečano dodijeljene nagrade najuspješnijim učenicima – pjesnicima Ivanu Suši iz 3. b i Eugenu Kovačiću iz 4. e razreda. Prigodne nagrade za učenike, koje krasi titula ˝Zlatno pero škole˝, osobno je uručio ravnatelj škole Dubravko Diklić, čestitavši im na kreativnosti, trudu i ljubavi prema pisanoj riječi.
Natječaj je pokazao kako među našim učenicima ima talentiranih mladih pjesnika čija maštovitost i hrabrost u izražavanju vlastitih misli i osjećaja svjedoče o kreativnosti i njihovom umjetničkom potencijalu.
Pjesme su objavljene na školskom panou, a možete ih i pročitati u nastavku.
Čestitamo nagrađenim učenicima te zahvaljujemo svima koji su sudjelovali i podijelili svoje stihove!
Proljeće
Kad raspjevana jutra zlatne šume bude,
i rosa s lista k’o biser se sjaji,
iz zemlje znak novog života se budi,
ptice novu nebesku melodiju tkaju.
Proljeće šapće kroz grančice tanke,
i sunce miluje pupoljke male,
potoci brzi žubor kroz šume nose,
dok bude cvjetove razne boje.
Zrak miriše na nove nade,
u svakom uglu neke nove snage.
Tiha zima u san pada.Ivano Suša, 3. B
Proljeće sve jače vrije.
U buđenju tom ptice pjevaju,
život se rađa.
Moja pjesma
Moja duša je stučena, moj dar su riječi,
Moje srce je čelik, koje dugo se liječi,
Moje uši slušaju prazne priče i moju ljubav priječi,
Ne mogu ti reći, sve u meni ječi.
Još jednom ću ustati, više nikada pasti,
Zadnji put prolazim samom sebi ispod časti,
“Dao sam ti dušu” – to dobro pamti,
Još jednom dok ne umrem, na moj prag svrati.
Ja sam sladoled na suncu, u meni gori vatra,
Ja sam kišni čovjek što kuca na tvoja vrata,
Sve tmurno i sivo, obojano u boje,
Što ne donose sreću poput ljubavi moje.
Sve prezirem i odbacujem, na jedno pristajem,
Kao majka svoje dijete, moja ljubav ista je,
Samo ti si jedina, samo tebi vjerujem,
Sve su laži istine – vjeruj, ne pretjerujem.
Lipo mi je bilo, uz tebe lipa,
I lipo će mi bit, dok znam da si tu,
I sve bi dao lipa, ako me se pita,
Samo minut s tobom to je dugi put.
I napisat ću ti rime, lipše od Pariškoga željeza,
4 stiha, isprepletena, volim te do Havaja,
Samo ti si dovoljna i samo dva pereca,
Ništa nije lipše – lipša si od Taj Mahala.
Poslao bih ti sunce, samo da ga dohvatim,
Okrunjeno zvijezdama, da shvatiš ovu poentu,
Samo ti si ključ, kako da se popravim,
Opljačkat ću muzej za krunu u Lorentu.
Ti si moj Louvre, moj najšareniji cvijet,
Ti si tona pištolja i pucaš da osvojiš svijet,
Najposebnija osoba, a ni ne znam te,
Jel’ želiš sa mnom van? (ne zezam se).
I ne znam kako da se ponašam, sa drugima je bilo lako,
Da me nije strah, neću reći ne bi lag’o,
Kako da te gledam kad se gubim u očima,
Zašto je tako teško, razmišljam noćima,
I svijet se može rušit, po tebe dolazi moja kočija,
Oprosti mi za gluposti, sjeti me se u počinak.
Prelipa si lipa, jel’ te nije stid?
Previše sam zaljubljen, tko je ovdje kriv,
Previše se bojim, da ne pokvarim mir,
da mogu mirno spavat, samo trebaš mi ti.
Na kruhu i vodi, godinu dana ili pet isto je,
da me odbiješ, to bi bio grijeh,
Protiv Boga, jer ljubio sam Njega, a on mi pokaz´o tebe.
Jesam li slučajni prolaznik u tvome životu,
“odabrani” sretnik za doživjeti stotu,
Namučeni mornar, na otvorenom moru,
Namagarčeni magarac na magarčevu foru.
Budi moja sve dok nas smrt ne rastavi,
Nauči me živjeti, prvi put da pratim na nastavi,
Budi prva boja, na svakoj mojoj zastavi,
Zauvijek zaboravit sve, i zauvijek maštati.Eugen Kovačević, 4.E
Zastani jedan tren, samo minut sna,
Da vidiš iste oči, kao što vidim ja,
Prašnjavi put, zelena šuma i slap,
U mome snu, fali samo jedna kap.
