Izvor slike: Facebook
Razgovor ostvarili: Eugen Kovačević, 2.e i Anita Karlović, prof. i urednica
Edo Maajka poznato je ime hrvatske glazbene scene, reper, tekstopisac, glazbeni producent, dobitnik brojnih nagrada…… jednom riječju – umjetnik. Piše i glazbu za filmove, radi sinkronizaciju crtanih filmova pa je tako svoj glas posudio i nezaboravnom ljenivcu Sidu iz Ledenog doba, no malo tko zna da je Edo i Faustovac. Da, da, Edo Maajka je pohađao našu školu i kaže da su mu te godine ostale u lijepom sjećanju. Bile su to rane devedesete. U ovom kratkom razgovoru s Edom (mi smo odmah prešli na ti) Edo ostavlja dojam jednog prizemnog, normalnog i iskrenog lika, bez glume, hrabrog i emotivnog. U nastavku donosimo razgovor s Edom u kojemu nam je otkrio kako su izgledali njegovi srednjoškolski dani u Faustu i još puno toga.
Tko su bili tvoji glazbeni uzori i što si slušao u srednjoj školi?
Slušao sam od domaće muzike Novi val, Zabranjeno pušenje, Majke, Hladno pivo, Rage against the machine, Nirvanu, punk, HC i naravno hip hop. KRS One, Public Enemy i Disciplina Kičme su mi bili zakon. Slušao sam tada kao i sada jako puno različite muzike.
Kako je nastalo ime Maajka? Pretpostavljamo da se iza toga krije zanimljiva priča.
Kad sam završio našu srednju školu imao sam status stranca i nisam mogao nastaviti školovanje u HR, mogao sam ali uz puno novaca koje tada nisam imao. Vratio sam se u BiH i upisao strojarstvo i kriminalistiku. Bio sam u studentskom domu u Tuzli. Tu sam vrijeme provodio s ekipom koja je također iz Brčkog i tog dijela sjeverno od Tuzle. Maajka je izraz koji smo koristili i značio je nešto tipa prika u Dalmaciji ili lega u Slavoniji. Umjetničko ime mi je bilo jednostavno MC Edo, a onda u radu na prvom albumu dodao sam Maajka kao nešto autentično, nešto drukčije i moje. Ostalo je tako do danas.
Koja sjećanja vežeš uz Faust? Kako su izgledali tvoji srednjoškolski dani? Koji predmet ti je bio najdraži?
Prekrasna iskustva, dobra prijateljstva, o ovom bi se mogle knjige napisati. Volio sam razrednika Ronalda Rasola i fiziku, matematiku, dosta toga. Nisam bio ljubitelj tehničkog crtanja, bio sam jako šlampav i crteži su bili točni ali neuredni, zapackani, rapidografi su znali curiti, loš sam bio u tom pa te predmete nisam toliko ni volio. Ovisilo je dosta o profesorima, ako smo imali dobru komunikaciju s profesorima onda je i predmet bio draži. Najbitniji su bili prijatelji, u Faustu je ta generacija bila nevjerojatna, dobra ekipa, s nekima se i sada povremeno vidim.
Sjećaš li se možda neke smiješne situacije ili pranka koji ste izveli profesorima?
Dosta toga. Zanimljivo je recimo da ja nisam imao HR državljanstvo, primili su me u školu zbog odličnog prosjeka ocjena iz osnovne škole, nekako su profesori, a i ja sam, čekali da se rat završi i da se moj status promijeni kako bi me mogli legalno voditi u dnevnicima, tj. bio sam polulegalno u školi, kao stranac, a zahvaljujući prekrasnoj profesorici Ani Falkoni i Ronaldu Rasolu i direktoru Boži :), kada bi došla neka inspekcija, moje papire su u fasciklu znali skrivati, ludilo totalno. Jako sam im zahvalan na tome. Baš u 4. razredu su se postigli nekakvi dogovori između BiH i HR oko školstva, tako da sam legaliziran i dobio sam svjedodžbu kao i svi. Maturirao sam s 5, o jeaaaaa… nije bilo previše prankova, to su bila druga vremena, imali smo par profesora koji su dopuštali zafrkanciju i s njima je bilo opušteno i s rječnikom i s ponašanjem, ali nepojmljivo je bilo vrijeđati profesore.
S obzirom da smo više puta u medijima pročitali i čuli kako se i sam boriš s anksioznošću, napadima panike i strahom od javnog nastupa, što bi savjetovao našim učenicima koji prolaze kroz iste ili slične situacije? Boje se govoriti pred razredom, imaju strah od odgovaranja, napade panike pred ispite i slične situacije…..
Bit će boljih i lošijih dana, znajte da je to odlika osjetljivih i emotivnih ljudi, jako puno ljudi različitih godina to isto skoro svakodnevno osjeća, ljudi kojima se ja divim na intelektualnim, poslovnim i raznim razinama to osjećaju, i da – malo tko priča o tome. Najbitnije je da znate da je to što osjećate i kako se osjećate OK. Takve stvari dolaze i prolaze. Postoje razni mehanizama kako se lakše nositi s time, THC u velikoj većini slučajeva takve stvari još vise potencira. Duboko disanje, sport, trčanje, hodanje, razgovor o tome, meditacije i još mnogo toga vam može pomoći. Ne postoji univerzalni savjet, kroz godine ćete sami osjetiti i spoznati što vama najbolje paše da prebrodite napade panike i anksioznost. Jedna stvar je sigurna, kada unatoč strahu i panici napravite nešto, osjećat ćete se odlično, pobjednički.
Koji bi savjet dao mladima koji se žele baviti glazbom, a ne žele se prilagoditi današnjim trendovima u glazbi, već slijediti svoj glazbeni put?
Prvo i osnovno je da sami sa sobom raščistite radite li to radi novaca ili ne. Ukoliko je novac glavni motivator ili slava, onda ćete raditi sve ono što ima puno klikova a možda vam se ne sviđa i to je također OK, samo uz to morate prihvatiti i dio u kojem vas muzika neće u potpunosti ispuniti. Ukoliko to radite radi sebe i ljubavi prema određenom glazbenom pravcu, tada vam nije bitno hoćete li se prilagoditi i koliko ljudi će vas slušati, ali taj dobar osjećaj kad vam se jako sviđa ono što napravite, kada osjetite i vjerujete u to što glazbeno radite, taj osjećaj ćete prenijeti i na publiku i taj osjećaj zadovoljstva će sam napraviti sve što je potrebno. Sve je to igra, kad ne uživaš u igri gotovo je, ako uživaš onda je nebo granica.
Izvor slike: Flickr – Momcilo Grujic
Pripremaš li uskoro neki koncert? Gdje te možemo čuti i vidjeti u skorije vrijeme?
Trenutno sam posvećen učenju, idem već drugu godinu na MPA, akademiju za sound inženjering i produkciju, a usporedno s tim spremam i novi album. Svirke imam povremeno u ovom zimskom periodu, ali nastupi generalno oduvijek počinju punom parom s proljećem, a ljeto je vrhunac. Bit će me na nekoliko festivala i solo nastupa u regionu do 4. mjeseca. Đakovo, Rijeka, Zagreb…
Za kraj ovog razgovora osvrnula bih se na pjesmu Moj put i rekla bih da sam slušajući i razmišljajući o stihovima zajedno sa svojim učenicima došla do zaključka da bi ova pjesma mogla biti naša himna zbog snažne poruke koju pjesma nosi. Izdvojili smo stihove koji su nam postali na neki način moto, a to su:
„……….svaki dan je put, svaki dan je vježba…“
„….uvijek gledaj prema suncu…..“
„…..tvoj put, ništa nije uzalud…“
„…..za tebe su stvorene visine….“
„…….hvala…i punom Domu sportova i praznom Ksetu….“
I onaj nama najdraži…“….slušaj svoje srce, vjeruj moćan si i jak…“
Pitamo te imamo li tvoje dopuštenje da ju tako nazivamo, himnom Faustovaca?
Meni je jako drago čuti ovo od vas. Godine provedene u Faustu nikada neću zaboraviti, iskustva koja sam tamo dobio i prijateljstva su neprocjenjiva, to su prekrasne godine. Faust je dio mog puta. Hvala na razgovoru.